Javno dobro je dobro čija proizvodnja zahtijeva sudjelovanje i doprinos većeg broja članova neke zajednice te je, jednom proizvedeno, na raspolaganju svima, a ne samo onima koji su sudjelovali u njegovoj proizvodnji. Osnovna obilježja javnog dobra su neisključivost i nekonkurentnost. Javna dobra može se klasificirati na čista javna dobra, mješovita dobra i meritorna dobra. Čisto javno dobro je svako dobro koje ima karakteristike nekonkurentnosti i neisključivosti. O mješovitim dobrima se govori onda kada je prisutna samo jedna od dviju karakteristika. Meritorna javna dobra odnose se na intervenciju države i tijela koja donose odluke kojima se korigiraju iskrivljene preferencije potrošača i potiču aktivnosti građana od društvenog značaja. Upravljanje javnim dobrom obuhvaća čitav niz radnji kojima se uređuje status tih dobara. To se osobito odnosi na proglašavanje postanka javnog dobra, razgraničenje javnih dobara, uređivanje režima korištenja i rješavanje sporova u vezi s javnim dobrom. Pri upravljanju javnim dobrima država se susreće s problemima kao što su eksterni efekti, tržišni neuspjeh i problem slobodnih jahača. Kako bi se ispravno, efikasno i transparentno upravljalo javnim dobrima, država mora razviti pravne mehanizme i donijeti propise kojima se upravljanje regulira. Državni službenici se u procesu proizvodnje i upravljanja javnim dobrima moraju voditi interesima zajednice, a ne svojim vlastitim interesima. Za državu je iznimno bitno prepoznati potrebe građana i uložiti u proizvodnju dobara i pružanje usluga koje će u najvećoj mjeri povećati zadovoljstvo i zadovoljiti potrebe građana.