Vrijednosni papiri su dokumenti, u nematerijaliziranom, odnosno elektroničkom obliku koji svom imatelju daju određena imovinska prava. Izdavatelj izdaje vrijednosne papire kako bi mogao prikupiti potrebnu količinu novčanih sredstava za nabavu nove opreme, otvaranje novih proizvodnih pogona i sl., a investitori na financijskim tržištima ulažu u njih. Investitori u vrijednosne papire, nazivaju se financijskim posrednicima, a najčešći investitori su banke te institucije ugovorne štednje, odnosno osiguravajuća društva i mirovinski fondovi. Investitori mogu ulagati u dugoročne i u kratkoročne vrijednosne papire. Transakcije s dugoročnim vrijednosnim papirima vrše se na tržištu kapitala. U dugoročne vrijednosne papire se ubrajaju dionice i obveznice, a razlika među njima je u tome što su dionice vlasnički, a obveznice dužnički vrijednosni papir. S druge strane, kratkoročnim vrijednosnim papirima se trguje na tržištu novca, a najznačajniji su komercijalni, blagajnički i trezorski zapisi. Osim ulaganja u vrijednosne papire, na financijskim tržištima postoje i druge vrste ulaganja, od kojih su najznačajniji ulaganje u vidu štednje te kapitalna ulaganja. Štednja predstavlja stavljanje novca na račun otvoren u banci, a na temelju nje banka odobrava kredite na financijskim tržištima, dok se kapitalna ulaganja odnose na ulaganja kapitala u razvoj novog poslovanja, u proširenje postojećeg poslovanja, u kupovinu nove opreme, strojeva i sl. Kapitalna ulaganja se temelje na investicijskoj studiji koja treba biti pomno i detaljno napravljena. U okviru diplomskog rada naglasak će se staviti na usporedbu između ulaganja u vidu vrijednosnih papira, štednje i kapitalnih ulaganja.