Na tržištu dobara razlikuju se četiri tržišne strukture, a to su savršena konkurencija, monopolska konkurencija, oligopol te monopol. Postojanje velikog broja kupaca i proizvođača gdje su proizvodi identični te postoji slobodan ulaz i izlaz sa tržišta jedno su od temeljnih obilježja savršene konkurencije. Savršeni konkurenti nemaju tržišnu moć te nisu u stanju kontrolirati cijenu svog dobra. Pravilo maksimaliziranja profita u uvjetima savršene konkurencije je proizvesti onaj output pri kojemu je cijena dobra odnosno granični prihod jednak graničnom trošku. Za razliku od savršene konkurencije, nesavršena konkurencija u koju se ubraja monopol, monopolistička konkrencija, oligopol podrazumijeva postojanje većeg ili manjeg broja ponuđača od kojih svaki posjeduje određenu tržišnu moć te ima određeni utjecaj na određivanje cijene proizvoda. Monopolistička konkurecija je takva tržišna strukutra gdje postoji veliki broj ponuđača koji proizvode ne identično već slično dobro te su u mogućnosti kontrolirati cijenu svog dobra, dok je oligopol tržišna struktura gdje postoji mali broj prodavača diferenciranog dobra. Monopol za razliku od prethodno navedenih oblika nesavršene konkurencije predstavlja jednu krajnost među tržišnim strukturama. Monopol je tržišna struktura gdje postoji jedan ponuđač jedinstvenog dobra koji je zaštićen od pojave konkurencije. Monopolisti mogu realizirati normalni te monopolski profit. Nastojat će maksimalizirati profit ako su granični prihodi jednaki graničnim troškovima. No padom potražnje monopol može ostvariti i gubitak te jedan od ciljeva, osim maksimaliziranja profita je i minimaliziranje gubitka monopola. U usporedbi sa savršenom konkurencijom, cijena na monopolskom tržištu je veća, a monopolski output je manji od konkurencijskog te je monopolska cijena veća od graničnog troška, dok je cijena savršenog konkurenta jednaka graničnom trošku. Na tržištu monopoliste nazivamo „price makeri“, a savršenu konkurenciju „price takeri“.